Kontinuitet slike u digitalnom dobu

S prvim danom srpnja u splitskoj Galeriji Emanuel Vidović otvorena je izložba Fragmenti autora Sebastijana Dračića, akademskog slikara i docenta na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.  Izložba je smještena u omanjim prostorijama u prizemlju galerije, u kojima nije lako reprezentativno izložiti ni osvijetliti veći broj umjetnina. Međutim, to je organizatorima ove izložbe na kustoskoj i tehničkoj razini uspjelo. Kvalitetna tehnička realizacija trebala bi biti stručni standard koji se u pravilu ni ne spominje, ali u slučaju Muzeja grada Splita, u čijem sastavu djeluje i Galerija Emanuel Vidović, ona zaista dolazi do izražaja. S druge strane, kao što u Muzejima Ivana Meštrovića zbog bremena Meštrovićeva naslijeđa nije lako postaviti dobru kiparsku izložbu, tako ni u Vidovićevoj galeriji nije lako postaviti izložbu nekog drugog slikara. Pa ipak, slikarstvo Sebastijana Dračića svojom se kvalitetom sjajno nastavlja na Vidovićevo.

Sebastijan Dračić, Mašina, 2021.

Naravno da Dračić ne poseže izravno za Vidovićevim stilom i nije usko fokusiran na teme koje prevladavaju u Vidovićevu slikarstvu. Međutim, Dračićev tretman oblaka, vlage, ponekad i horizonta, kao i njegovo minuciozno slikanje kontrastnih detalja prilikom disperzije svjetla na različite dijelove slike, zajedno evociraju elemente koji su bili važni i na velikom broju Vidovićevih slika. Štoviše, kad bi se izložila Dračićeva Crvena pored Vidovićeva Angelusa, nastalog prije gotovo sto dvadeset godina, uzimajući u obzir stilske različitosti među njima, mogli bi se studirati elementi kontinuiteta u hrvatskom slikarstvu. Tako i Sebastijan Dračić velik dio svojeg opusa posvećuje prirodi i krajoliku, ali kroz njih najčešće progovara i o različitim problemima današnjice. Bilo da se radi o ranijim radovima ili o onima koji su nastali u posljednje dvije godine, što vrijedi za većinu radova na ovoj izložbi, slike se bave prirodom, ljudima i opasnostima za budućnost života i planeta.

Najsnažnija slika na izložbi nesumnjivo je Mašina – ulje na platnu velikih dimenzija (150 x 200 cm) iz 2021. godine. Slika prikazuje digitalni zid s više od 130 ekrana koji „emitiraju“ različite, redom nekvalitetne sadržaje kojima je, Šutejevim riječima, svakodnevno „bombardiran očni živac“. Tako se na ekranima mogu vidjeti nasilje, terorizam, pornografija i šund sadržaji kojima su gledatelji neprestano izloženi. Ono što je posebno zastrašujuće na Dračićevoj Mašini jest puzajuća beba u prvom planu, jedva vidljiva u tami, obasjana plavim svjetlom ekrana, koja uznemirujućim izrazom lica ne gleda u smjeru digitalnog zida, nego upravo u osobu koja promatra sliku. 

Na stilskoj razini slika je iznimna jer je u njoj Dračić naslikao više od 130 različitih prizora. Bilo bi pretjerano govoriti o klovićevskim minijaturama jer su Dračićevi ekrani ipak većih dimenzija, ali oni ipak zorno pokazuju koliko je autor tehnički potkovan. Međutim, pored tehničke razine slike do izražaja dolazi i poruka samog rada. Prisutnost tehnologije i utjecaj redovito nekvalitetnih sadržaja na svakodnevicu ponekad su alarmantni. Dračić to vješto naglašava smještajući u ovu scenu maleno bespomoćno dijete, gotovo tužna i zbunjena izraza lica. U povijesnom smislu rad se može dovesti u vezu s radovima Nam June Paika, primjerice TV Garden iz 1974. godine. Međutim, u današnjem kontekstu Dračićev rad djeluje snažnije. U tom pogledu važno je osvijestiti činjenicu da je Dračićeva slika nastala 2021. godine i razmisliti pritom koliko je agresivniji i negativniji postao utjecaj tehnologije u proteklih pet godina.

Gledajući slike Sebastijana Dračića, gledatelj može biti zadovoljan bogatstvom i raznolikošću hrvatske suvremene umjetnosti. Izloženi radovi potvrđuju da je moguće služiti se tradicionalnim tehnikama i akademski snažno utemeljenim likovnim jezikom, a istovremeno biti potpuno suvremen – motivski, tematski i stilski. Naposljetku, valja pohvaliti što se u Splitu predstavlja opus suvremenoga zagrebačkog umjetnika, čime se nastavlja povezivanje kulturnih institucija dvaju gradova. O važnosti takvih primjera decentralizacije umjetničkoga života pisali smo više puta u likovnoj rubrici Vijenca. Izložbu pritom prate i likovne radionice za učenike osnovnih i srednjih škola, čime se ne promiče samo suvremena umjetnost nego se sustavno razvija i nova publika. Upravo u takvim inicijativama, koje povezuju kvalitetne izložbe, obrazovanje i muzejske institucije, počiva jedan od najvažnijih preduvjeta budućnosti hrvatske likovne kulture.